|
 
|
|
|
Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet spominje Lastovo već sredinom 10. stoljeća, iako se prve važne napomene o Lastovu vežu uz događanja u tisućitoj godini. Isto kao što je opisao Ivan Đakon (Johannes Diaconus) u svojem djelu "Chronicon Venetum", venecijski dužd Pietro Orseolo II je tokom svojeg upada u Dalmaciju uništio utvrdu i grad na Lastovu kao odmazdu za lopovske napade na venecijske trgovce. S time je htio zaštiti slobodan prolaz u Mediteran. U narednih dva i pol stoljeća Lastovo je palo u zaborav. Stanovnici su se posvetili poljoprivredi i stočarstvu zanemarivši svoju pomorsku tradiciju. Sredinom trinaestog stoljeća (1252.-1254.) Lastovo se samovoljno priključilo Dubrovačkoj Republici nakon što je ova obećala da će stanovnici Lastova smjeti zadržati svoje tradicionalne običaje. Organizacija lastovskog života koja se temeljila samo na običajima, bila je 1310. godine dopunjena pisanim propisima, Statutom, koji je imao sve osobine zakona. Pisani propisi postali su općinski propisi, kad ih je potvrdila skupština i dubrovački knez Bartul Gradenigo. Skupština je imala najvišu vlast na otoku i posjedovala je svu zakonodavnu vlast. Sačinjavalo ju je dvadeset svetnika s doživotnim mandatom. Izvršnu vlast imao je potknez s troje sudaca, koje su odabrali stanovnici. Javni službenici su bili javni bilježnici (svećenici), komornici (kamerlengi), stražari, stražari vinograda (pudari), poslanici, pomoćnici, itd. Nakon venecijanskog protektorata nad Dubrovnikom, koji je završio 28.2.1358, kralj Ludvik I. dao je Dubrovačkoj Republici isključivo pravo nad Lastovom. Autonomija lastovske općine se i u novim okolnostima odvijala nesputano, iako je u drugoj polovici 15. stoljeća došlo do miješanja Dubrovnika u autonomiju otoka. Skupština je izgubila svoju zakonodavnu ulogu koju je 1486. godine preuzeo Republički sabor, a stari propisi su se rjeđe upotrebljavali. Očito ograničenje otočke samouprave kao samovoljno nalaganje dodatnog tereta stanovnicima sa strane dubrovačke vlasti (povećanje kneževe plaće, plaća za kneževu stražu, gradnja zatvora) dovelo je do kratkotrajne pobune 1602. godine, koja je bila ugušena krvlju. Sljedeće godine Lastovo je na poziv pobunjenika okupirala Venecija. 1606. godine Lastovo je vraćeno Dubrovniku. Sljedeći pokušaj pobune dogodio se 1652. godine. Lastovskoj općini je bilo naređeno da vrati dvjesto dukata koje je općina potrošila u tužbi protiv Venecije zbog obrane suverenosti Sušca. Lastovo, koje je prema procjenama imalo više od tisuću stanovnika, zbog toga se ponovo ponudilo Veneciji, koja je odbila ponudu. Zbog toga do prave pobune nikada nije došlo. S pobunjenicima Lastovo nikad ništa nije pridobilo, štoviše, izgubilo je autonomiju, postalo dijelom Dubrovačke Republike i time subjektom njezinih propisa. S turskim napredovanjem na moru Lastovo je sa svojim bogatstvom i posebno sa svojom ribičkom flotom postalo metom pljačkaša, uglavnom s područja Ulcinja. Zapljena je postala češća između prve i druge svete lige u 16. stoljeću i između ratova za Kretu (Kandijski rat 1645.-1669.). U to su vrijeme stanovnici Lastova, zbog obrane otoka, bili primorani vršiti stražarski posao koji je bio ukinut u tridesetim godinama 18. stoljeća, kada je završilo ulcinjsko gusarstvo. Ulcinjski gusari su postali pomorski trgovci. U predvečerje 27.5.1806. Napoleonove jedinice ušle su u Dubrovnik i postupno zauzele cijelo područje Republike, koja je bila u cijelosti raspuštena 31.1.1808, nakon dvije slabe godine. Francuzi su na Lastovu izgradili utvrdu na brdu Glavica. Otočane su organizirali u Narodnu stražu, a da bi se obranili od engleskih korsarja, zauzeli su im brodove. Englezi su zauzeli Lastovo 28.1.1813. napadnuvši otok s Visa. Pod svojom vlasti su ga zadržali do 16.7.1815., kad su ga u skladu s odlukom Bečkog kongresa predali Austriji. Od godine 1818. Lastovo je imalo status okolice u okviru Dubrovačkog okruga te svoje sudstvo koje je bilo neovisno od korčulanskog. Sudstvo je prestalo s radom 1829. godine kad je postalo dijelom korčulanske uprave. Lastovo je kao poljoprivredno područje vodio župan. Na čelu uprave nalazili su se domaći zemljoposjednici, dok su tajnici bili većinom stranci. U četrdesetim godinama 19. stoljeća lokalna je vlast zbog manjka sredstava bila primorana prodati najbolje šume privatnim osobama. Okružna skupština Korčule je raspustila upravu i 1905. godine za općinskog upravitelja postavila dr. Antuna Šantića- Ćihoratića. Na lokalnim izborima sljedeće godine za načelnika bio je izabran Janko Lucianović, koji je svoju dužnost izvršavao do pada Austrije 1918. godine. Talijanska okupacija Lastova 11.11.1918. bila je posljedica tajnog Londonskog ugovora, potpisanog 1915. između Italije i Antante. Prema Rapalskom ugovoru 12.11.1920. Kraljevina Italija je pripojila Lastovo i uključila ga u Zadarsko okružje. Za talijansku vlast nad Lastovom bilo je značajno gušenje narodnog identiteta, očigledan porast broja stanovništva, ubrzana gradnja i poboljšanje životnog standarda. Talijanska vlast nad otokom završila je 8.9.1943. kapitulacijom Italije.
Antun Jurica, "Lastovo kroz stoljeća" |
 |
|
 |
||